Od ideja do institucija: izgradnja financijske infrastrukture za regenerativno gospodarstvo

Nove ekonomske škole već nude velik dio znanja potrebnog za izgradnju pravednijega, otpornijega i regenerativnog gospodarstva, ali njihov utjecaj ostaje ograničen jer te ideje još nisu ugrađene u institucije koje stvaraju novac i usmjeravaju kapital. Članak pokazuje zašto je za stvarnu gospodarsku transformaciju potrebna nova vrsta financijske institucije koja će povezati ekološke i društvene ciljeve s odgovarajućim vlasništvom, upravljanjem, mjerenjem vrijednosti i kreditnom politikom.

Zašto alternativne ekonomije (još) nisu promijenile svijet?

Sažetak

Čovječanstvu ne nedostaju dobre ekonomske ideje. Tijekom posljednje dvije generacije različite intelektualne tradicije — ekološka ekonomija, ekonomija krafne (Doughnut Economics), post-growth (post-rast?), pokazatelji uspješnosti održivog razvoja (Sustainable Development Performance Indicators, SDPI) i Matrica općeg dobra, teorija endogenog novca, ekonomija ergodičnosti, ekonomija kompleksnosti, kibernetika, sistemska dinamika, skrbničko vlasništvo, zadružno upravljanje, institucionalna ekonomija, bioregionalizam, regenerativna ekonomija i kolapsologija — dijagnosticirale su pojedine slabosti kapitalizma industrijskog doba i ponudile dijelove onoga što bi ga trebalo naslijediti.

Nedostaju nam institucionalizirani subjekti sposobni objediniti sve te uvide i pretočiti ih u svakodnevan, neglamurozan posao redefiniranja financija i njihovih ekonomskih učinaka na zajednice. U ovom tekstu tvrdim da te tradicije nisu konkurentske paradigme, nego komplementarni opisi jedinstvenoga društveno-ekonomskog sustava. Razmatram kako bi trebala izgledati financijska institucija posvećena njihovoj operacionalizaciji kada bi se od temelja gradila tako da ih sve istodobno obuhvati.

Argument postavljam u širi znanstveni narativ: prijelaz iz mehanicističkog pogleda na svijet prema pogledu na svijet kao živi sustav, koji se već događa u fizici, biologiji i ekologiji, još nije skoro niti započeo u ekonomiji i financijama. Regenerativne financije u službi lokalnih zajednica je ono u što će se bankarstvo pretvoriti kada se taj prijelaz napokon dovrši.

Uvod: Ne nedostaju nam ideje — nedostaju nam institucije

Čovječanstvu ne nedostaju ideje o tome kako izgraditi bolje gospodarstvo. Tijekom posljednjih dvadeset i pet godina pojavili su se brojni pristupi. Kate Raworth ekonomijom krafne (Doughnut Economy) iznova je definirala sam cilj gospodarske aktivnosti, pokazujući da prosperitet znači ostati istodobno ispod ekološke gornje granice korištenja prirodnih resursa i istovremeno iznad društvenog minimuma ljudskih potreba, umjesto jednostavno maksimizirati proizvodnju. Tim Jackson, Jason Hickel i Giorgos Kallis, nadovezujući se na temeljne modele Rimskog kluba iz izvještaja Granice rasta, konceptu ekonomije bez ovisnosti o konceptu rasta, osigurali su akademsku legitimnost i stavili je u znanstveni mainstream.

Ekonomija općeg dobra Christiana Felbera i UNRISD-ovi pokazatelji uspješnosti održivog razvoja vrlo su detaljno pokazali kako vrijednost možemo mjeriti i izvan financijskog prinosa. Skrbničko vlasništvo, koje promiče Purpose Foundation, ponudilo je pravni odgovor na pitanje tko treba kontrolirati proizvodnu imovinu. Bioregionalizam, zadružno upravljanje, institucionalna ekonomija, znanost o kompleksnosti, kibernetika, kolapsologija i mnogi drugi pristupi dali su nezamjenjive dijelove slagalice.

Promatrani zajedno, oni opisuju gospodarstvo koje bi trebalo biti svjesnije svojih granica, otpornije, demokratičnije, lokalnije i sposobnije podržavati život od onoga koje smo naslijedili. Međutim, barem zasad i na jednom mjestu, još ne postoje operativne institucije sposobne to intelektualno obilje pretvoriti u svakodnevnu financijsku praksu.

Taj je jaz važan jer o prijelazu prema regenerativnom gospodarstvu neće odlučiti samo teorija. Odlučit će to jesu li institucije koje stvaraju i raspoređuju novac oblikovane tako da financiraju budućnost za koju tvrdimo da je želimo ili da nastave reproducirati onu koju već imamo. Velik dio suvremene ekonomske misli pretpostavlja da će bolji rezultati proizaći iz boljih ideja, boljih vrijednosti ili boljih javnih politika. Sve je to važno, ali nije dovoljno. Ako temeljni mehanizam stvaranja kredita nastavi nagrađivati špekulacije, inflaciju cijena imovine i ovisnost o fosilnim gorivima, čak će i najsofisticiranija vizija transformacije ostati bez potrebnog financiranja.

Zato središnje pitanje nije jesu li regenerativna poljoprivreda, kružna proizvodnja ili zadružna poduzeća poželjni. Pitanje je može li bankarski sustav uopće sustavno stvarati kredite za takve aktivnosti i učiniti ih dominantnim, a ne alternativnim oblicima proizvodnje. Zagovornici tranzicije često govore kao da će se financiranje nekako pojaviti čim pravi projekti budu spremni. U stvarnosti dublje pitanje dolazi prije toga: kakav bankarski sustav stvara novac za proizvodne, regenerativne i društveno korisne aktivnosti, umjesto za špekulacije nekretninama, trgovanje financijskom imovinom i infrastrukturu fosilnih goriva?

Gledano iz te perspektive, regenerativna ekonomija više je od skupa vrijednosti ili programa javnih politika. Ona zahtijeva da same financije budu preoblikovane kao živ i aktivan pokretač novog gospodarstva, a ne tretirane kao neutralan kanal koji samo lebdi iznad njega. Moramo se stoga pitati ne samo što bi gospodarstvo trebalo činiti, nego i kakve bi financijske institucije bila potrebne da takvo gospodarstvo uopće postane moguće.

Prijelaz prema regenerativnom gospodarstvu neće se dogoditi zato što će netko osmisliti jednu novu, bolju ekonomsku teoriju. Dogodit će se kada se komplementarne ideje o vrijednosti, vlasništvu, novcu, upravljanju i ekološkoj regeneraciji ugrade u institucije sposobne drukčije raspoređivati kapital.

Ostatak ovog eseja prati tu tvrdnju do njezina logičnog zaključka.

Mehanicistička ekonomija i znanost o živućim sustavima

Ovaj bi se argument lako mogao oblikovati kao kritika neoliberalizma. Namjerno izbjegavam takav okvir, ne zato što su te kritike pogrešne, nego zato što otvaraju ideološku raspravu koja zasjenjuje korisniju i trajniju tvrdnju da je ekonomija kao primijenjena znanost zaostala za drugim znanostima.

Svaka se civilizacija organizira oko skupa pretpostavki o tome kako svijet funkcionira, a te pretpostavke oblikuju njezine institucije, tehnologije i društveni ugovor koji se provodi između ostalog i kroz gospodarstvo. Industrijsko gospodarstvo izgrađeno je na najboljem znanstvenom znanju svojeg vremena. Od klasične mehanike naslijedilo je viziju predvidljivih sustava koji teže ravnoteži, podložni su optimizaciji i njima se može centralizirano upravljati. Neoklasična ekonomija prevela je te mehanicističke ideje na jezik racionalnih tržišta, poduzeća i opće ekonomske ravnoteže, dok je neoliberalizam dvadesetog stoljeća postao dominantan institucionalni izraz tog prijevoda. Takav pogled na svijet pokazao se iznimno učinkovitim u mobiliziranju kapitala, širenju proizvodnje i, tijekom određenog razdoblja, podizanju materijalnog životnog standarda.

No tijekom posljednjih sedamdeset godina znanost je krenula dalje. Ekologija, kibernetika, teorija kompleksnosti i znanost o Zemlji, opisuju svijet koji ne određuje statična ravnoteža, nego povratne sprege, prilagodba, emergencija, nelinearnost i čvrste planetarne granice. Temeljna definicija kibernetike Norberta Wienera kao „upravljanja i komunikacije u životinji i stroju” (1948.), Ashbyjev Uvod u kibernetiku (1956.) i zakon nužne raznolikosti te ekonomija kompleksnosti povezana s Institutom Santa Fe i znanstvenicima poput W. Briana Arthura i Erica Beinhockera dali su nam mnogo bogatiji znanstveni rječnik za opis načina na koji se kompleksni prilagodljivi sustavi — ekosustavi, mozgovi, imunosni sustavi, gradovi i, vrlo vjerojatno, gospodarstva — doista ponašaju.

Ekonomija ergodičnosti pokazala je da matematika kojom se uobičajeno modelira racionalno odlučivanje prešutno pretpostavlja ergodičan svijet, u kojemu su vremenski prosjeci jednaki prosjecima skupa mogućih ishoda. Ta pretpostavka ne vrijedi za stvarne ekonomske aktere suočene s nepovratnim gubitkom, a njezina pogrešnost konkretno utječe na način na koji bi financijski sektor trebao promišljati rizik. Svi ti koncepti upućuju u istom smjeru: stvarni su sustavi dinamični, ovise o prošlim događajima i osjetljivi su na nepovratne gubitke. Drugim riječima, gospodarstvo nije stroj smješten izvan prirode, nego dio većega živog sustava koji se razvija.

Ta razlika nije tek filozofsko promišljanje. Ona mijenja naše razumijevanje rizika, kontrole, vlasništva i vremena. Mehanicistički model pita kako stabilan sustav optimizirati prema jednome cilju. Model živih sustava pita kako očuvati otpornost u svijetu povratnih sprega, neizvjesnosti i granica. Prvi pretpostavlja da kontrolu treba koncentrirati na vrhu, dok drugi podrazumijeva raspodijeljeno i prilagodljivo upravljanje sposobno za učenje. Prvi budućnost promatra kao nešto što treba diskontirati, a drugi kao nešto za što se treba skrbiti.

Glavne financijske institucije i dalje uglavnom djeluju kao da je gospodarstvo stroj koji treba optimizirati, a ne živ sustav u razvoju koji treba njegovati. Stafford Beer prije mnogo je desetljeća sažeo temeljno pitanje: ako su organizacije živi sustavi, zašto ustrajemo na tome da njima upravljamo kao da su strojevi? Isto bismo pitanje trebali postaviti za gospodarstvo u cjelini i za bankarski sustav kao njegovo srce koje usmjerava krvotok.

To je osobito važno zato što bankarstvo ne premješta samo novac unutar već postojećega gospodarstva. Ono oblikuje vrste gospodarskih aktivnosti koje uopće mogu nastati. Ako su financije strukturirane oko kratkoročnog prinosa, taj će prinos nastojati dodatno pojačavati. Ako su oblikovane oko otpornosti, društvene korisnosti i ekološkog integriteta, mogu postati sredstvo za njegovanje upravo takvih ishoda. Dublji problem, dakle, nije nedostatak dobrih projekata, nego dominantna financijska arhitektura koja se i dalje ponaša kao da je novac neutralan, a raspodjela kapitala tek tehničko pitanje.

Regenerativna ekonomija stoga nije politički program, nego ekonomski izraz suvremenijega znanstvenog razumijevanja funkcioniranja živućih sustava. Pitanje više nije treba li se gospodarstvo promijeniti, nego kakva je financijska institucija potrebna da bi takvu promjenu omogućila i učinila trajnom.

Tablica 1 sažima razliku ne kao sukob političkih ideologija, nego kao dva znanstvena okvira za razumijevanje ekonomskih sustava.

Tablica 1. Dvije paradigme razumijevanja ekonomskih sustava

Razumijevanje problema: što postojeći financijski sustav zapravo optimizira

Da bismo razumjeli zašto je potreban novi institucionalni sloj, moramo precizno utvrditi što postojeći financijski sustav već vrlo uspješno optimizira. Konvencionalne financije iznimno učinkovito maksimiziraju kratkoročne financijske prinose, podržavaju trajni rast cijena imovine, šire zaduženost, koncentriraju vlasništvo i skraćuju investicijske horizonte. To nisu slučajnosti ni neuspjesi pojedinih bankara; to su predvidljivi rezultati institucionalnog dizajna čiji sustav poticaja nagrađuje upravo takve ishode.

Posljedice su vidljive na planetarnoj razini. Rockström i suradnici (2009.) te ažurirana procjena Steffena i suradnika (2015.) pokazali su da su ljudske aktivnosti nekoliko procesa Zemljina sustava — klimatske promjene, gubitak bioraznolikosti i biogeokemijske tokove — već pomaknule izvan granica unutar kojih je moguće očuvati „siguran prostor djelovanja za čovječanstvo”. Najnovija empirijska nadogradnja Raworthina okvira, rad Fanninga i Raworth objavljen 2025. u časopisu Nature, koji prati krafnu društvenih i planetarnih granica, potvrđuje da svijet istodobno ostaje ispod društvenog minimuma — previše ljudi nema ono što je nužno za dostojanstven život — i iznad ekološke gornje granice, uz prekoračenje nekoliko planetarnih granica. To je upravo dvostruki neuspjeh koji je ekonomija krafne osmišljena učiniti vidljivim.

Ekonomistima je vrlo malo toga nepoznato. Zagonetno je zašto se raspodjela kapitala nije razmjerno promijenila. Odgovor se krije u onome što današnje financije tretiraju kao sporedno pitanje: one većinom financiraju špekulacije nekretninama, spajanja i preuzimanja, trgovanje financijskom imovinom, infrastrukturu fosilnih goriva i potrošački dug, dok regenerativne lokalne gospodarske aktivnosti ostavljaju bez kapitala. Razlog nije to što takve aktivnosti načelno ne mogu biti profitabilne, nego to što su institucije koje raspoređuju kapital strukturno oblikovane da optimiziraju nešto drugo: kratkoročni financijski prinos procijenjen alatima koji pretpostavljaju statistički stabilan rizik i zanemaruju ovisnost stvarnoga ekonomskog života o povijesno prijeđenom putu.

To je važno jer se stvarna gospodarstva ne razvijaju kao prosjeci iz udžbenika. U neergodičnom svijetu ono što se čini privlačnim na papiru kroz brojne hipotetske scenarije i dalje može izazvati propast u jedinome stvarnom svijetu u kojem živimo. Financijski sustav koji optimizira očekivani prinos, a zanemaruje nepovratan gubitak, sustavno će davati prednost aktivnostima koje apstraktno izgledaju sigurno, ali su u stvarnosti opasne. Posljedica nije samo pogrešno određivanje cijena, nego i pogrešno usmjeravanje: resursi teku prema aktivnostima koje povećavaju krhkost, a udaljavaju se od onih koje grade otpornost.

Istodobno nas kolapsologija Servignea i Stevensa te istraživanja sistemskog rizika znanstvenika poput Danila Brozovića i Balázsa Stumpf-Biróa podsjećaju da visoko umrežena društva nisu izložena samo postupnom propadanju, nego i brzom, nelinearnom kolapsu nakon prelaska kritičnih pragova. Financijski sustav koji optimizira kratkoročne prinose, ignorirajući takvu dinamiku, zapravo optimizira protiv vlastita dugoročnog opstanka. Dublji problem stoga nije samo nepotpunost današnjih financija, nego njihova usmjerenost prema pogrešnoj budućnosti.

Gotovo sve ovdje razmotrene škole mišljenja slažu se s tom dijagnozom, premda je opisuju različitim rječnicima: gospodarstvom danas upravlja institucionalni dizajn koji nije usklađen ni s ekološkom stvarnošću o kojoj ovisi, ni s društvenim potrebama koje mora zadovoljiti, ni s kompleksnom i neergodičnom dinamikom koju ono doista pokazuje.

Svaka škola rješava jedan dio slagalice

Ako je prethodna dijagnoza točna, prirodan sljedeći korak nije pitati koja bi jedina teorija trebala zamijeniti ekonomsku maticu, nego utvrditi na koje je zasebno pitanje svaka nova ekonomska škola najbolje osposobljena odgovoriti. Promatrano na taj način, prividno prenapučen i konkurentan prostor alternativne ekonomije razlaže se u koherentnu podjelu intelektualnog rada.

Cjelinu organiziraju tri temeljna pitanja:

• što bi gospodarstvo trebalo optimizirati?
• kako kompleksni društveno-ekonomski sustavi stvarno funkcioniraju?
• koje institucije mogu ta načela utjeloviti u praksi?

Takva je struktura važna zato što nijedna škola ne odgovara na sva tri pitanja. Ekološka ekonomija i ekonomija krafne govore nam što gospodarstvo koje napreduje unutar svojih granica mora poštovati. Teorija endogenog novca i znanost o kompleksnosti objašnjavaju kako kredit, povratne sprege i prilagodba doista djeluju. Skrbničko vlasništvo, zadružno upravljanje i institucionalna ekonomija počinju pokazivati kakav bi institucionalni oblik mogao objediniti te uvide. Drugim riječima, literatura nije fragmentirana zato što je zbunjena, nego zato što svaka škola osvjetljava jedan sloj veće arhitekture.

1. Što bi gospodarstvo trebalo optimizirati? - Ekološka ekonomija, ekonomija krafne, post-rast, SDPI i ekonomija općeg dobra.
2. Kako kompleksni društveno-ekonomski sustavi stvarno funkcioniraju? - Kibernetika, sistemska dinamika, ekonomija kompleksnosti, teorija endogenog novca i ekonomija ergodičnosti.
3. Koje institucije mogu ta načela utjeloviti u praksi? - Skrbničko vlasništvo, zadružno upravljanje, bioregionalna organizacija, institucionalna ekonomija i neekstraktivne financijske institucije.

Što bi gospodarstvo trebalo optimizirati?

Prvo pitanje nije kako postojeće gospodarstvo učiniti malo učinkovitijim, nego čemu ono uopće služi. Ekološka ekonomija, ekonomija krafne i misao ekonomije neovisne o rastu polaze od istoga temeljnog uvida: gospodarstvo nije apstraktan stroj za maksimiziranje proizvodnje, nego ljudski sustav uronjen u ekološka ograničenja i društvene obveze. Kada to prihvatimo, prosperitet više ne može značiti samo više proizvodnje, potrošnje ili financijskog prometa. Mora značiti dovoljno za sve, unutar granica živog planeta.

Ekološka ekonomija (Daly i Farley, Ecological Economics: Principles and Applications) iznosi taj argument na najtemeljnijoj razini: gospodarstvo je podsustav društva, a društvo podsustav biosfere. Gospodarsku aktivnost zato ne možemo tretirati kao da se može beskonačno širiti bez posljedica. Ekonomija krafne (Raworth, 2017.; Fanning i Raworth, 2025.) tom uvidu daje lako razumljiv oblik: pravedno gospodarstvo mora istodobno ostati iznad društvenog minimuma i ispod ekološke gornje granice. Misao post-rasta (Tim Jackson, Jason Hickel, Giorgos Kallis i inicijativa Earth4All Rimskog kluba) ide korak dalje te propituje treba li trajni rast BDP-a uopće ostati središnje organizacijsko načelo zrelih gospodarstava.

Za financijsku instituciju to nisu filozofske apstrakcije. One znače da kreditiranje ne treba procjenjivati samo prema prinosu, obujmu ili brzini, nego i prema vrsti budućnosti koju omogućuje. Banka koja financira špekulacije stanovanjem, fosilnu infrastrukturu ili ekstraktivno širenje ne donosi tek „neutralne” kreditne odluke, nego odabire model prosperiteta nespojiv s ekološkom stabilnošću i društvenom otpornošću. Banka oblikovana za regenerativno gospodarstvo morala bi stoga već na početku postaviti drukčije pitanje: pomaže li ovaj kredit zadržati gospodarstvo unutar planetarnih granica i istodobno ojačati društvene temelje o kojima ljudi ovise?

To nas izravno vodi mjerenju. Ako institucija mjeri samo financijski prinos, financijski će prinos prevladati. Ako ekološke i društvene ishode mjeri kao sastavni dio stvaranja vrijednosti, raspodjela kapitala počinje se mijenjati. Zato su SDPI i Matrica općeg dobra toliko važni za ovaj argument: oni čine vidljivim jednostavno, ali presudno načelo da ono što se mjeri postaje predmetom financiranja, a ono što se financira postaje normalno.

Dublja je poanta da vrijednost nikada nije neutralna. Svaka kreditna odluka izražava teoriju o tome što je važno i što zaslužuje rasti. Stvarno pitanje nije utječu li banke na gospodarstvo — one to već čine — nego hoće li tu moć i dalje usmjeravati prema akumulaciji i ekstrakciji ili prema dostatnosti, otpornosti i regeneraciji.

Kako kompleksni društveno-ekonomski sustavi stvarno funkcioniraju?

Ako je prvo pitanje što bi gospodarstvo trebalo optimizirati, drugo je kako se ono doista ponaša. To je važno zato što će financijska institucija izgrađena na pogrešnom modelu stvarnosti nastaviti proizvoditi pogrešne ishode, čak i ako su joj namjere dobre. Ekonomija kompleksnosti, kibernetika, sistemska dinamika, teorija endogenog novca i ekonomija ergodičnosti upućuju u istom smjeru: gospodarstva nisu zatvoreni i stabilni strojevi, nego otvoreni, prilagodljivi sustavi oblikovani povratnim spregama, učenjem, neizvjesnošću i ovisnošću o prijeđenom putu.

Teorija endogenog novca (Basil Moore, Richard Werner, Paolo Dini i prikaz Bank of England iz 2014.) pita što je novac zapravo te odgovara da on nije deficitarna roba, nego društvena institucija stvorena kreditnim odnosima. Banke ne recikliraju samo postojeću štednju; odobravanjem kredita stvaraju kupovnu moć. Svaki kredit stoga nije samo financijska transakcija, nego odluka o tome koja će se budućnost ostvariti. Kada to razumijemo, bankarstvo prestaje nalikovati neutralnom sustavu cijevi i postaje jedan od najsnažnijih mehanizama usmjeravanja u suvremenom društvu.

Ekonomija ergodičnosti (Ole Peters, Peters i Gell-Mann, zajednica praktičara okupljena oko ergodicityeconomics.com i London Mathematical Laboratory, uključujući radove povezane s Grahamom Boydom i Gregom Fisherom o odlučivanju u uvjetima stvarne neizvjesnosti) izoštrava argument pokazujući zašto očekivana vrijednost nije dovoljna u neergodičnom svijetu. Strategija koja je u prosjeku profitabilna kroz mnoštvo hipotetskih slučajeva i dalje može biti pogubna za jednu zajednicu, poduzeće ili kućanstvo koje stvarno živi s njezinim posljedicama.

Ekonomija kompleksnosti (W. Brian Arthur, Eric Beinhocker, J. Doyne Farmer i Institut Santa Fe) dodaje još jedan sloj. Gospodarstva se razvijaju kroz povratne sprege, emergenciju i prilagodbu, pa su statični modeli kalibrirani prema navodno stabilnom svijetu uvijek nepotpuni. Zato se bankarstvo ne može svesti na fiksna pravila koja se svugdje jednako primjenjuju odozgo. Sustav koji služi brojnim različitim lokalnim gospodarstvima treba imati strukturu sposobnu učiti, prilagođavati se i odgovarati na promjenjive okolnosti.

Kibernetika (Norbert Wiener, Stafford Beerov Model održivog sustava i W. Ross Ashby) potom nam govori kako u takvim okolnostima izgleda dobro upravljanje. Ako je okruženje kompleksno, kontrola ne može biti potpuno centralizirana a da se ne izgubi raznolikost potrebna za učinkovit odgovor. Načelo nužne raznolikosti upućuje na to da raspodijeljena bankarska mreža treba kombinirati lokalnu autonomiju sa zajedničkom okosnicom za usklađenost s propisima, riznicu, platni promet i upravljanje rizicima. U praksi to znači da ljudi najbliži realnom gospodarstvu trebaju imati stvarnu moć odlučivanja o prioritetima financiranja, dok skupe i standardizirane dijelove sustava treba centralizirati ondje gdje to stvara koherentnost.

Sistemska dinamika (Jay Forrester i System Dynamics Society te Donella Meadows i njezine Točke poluge) upotpunjuje sliku pokazujući gdje su intervencije najvažnije. Kriteriji kreditiranja oblikuju ulaganja, ulaganja oblikuju proizvodnju, a proizvodnja oblikuje društvene i ekološke ishode. Kreditna politika banke stoga nije samo odraz gospodarstva; ona je jedna od glavnih poluga kojima se samo gospodarstvo strukturira. Zato je preoblikovanje raspodjele kredita toliko važno za cijeli argument.

Svrha ovog odjeljka nije dodavati kompleksnost radi nje same, nego pokazati da alati za razumijevanje gospodarstva kao živog sustava, a ne stroja, već postoje. Kada prihvatimo taj prijelaz, lakše možemo imenovati središnju klasu institucija koje nedostaju za pokretanje gospodarske tranzicije: banke oblikovane tako da raspodjeljuje kredite u skladu s povratnim informacijama, otpornošću, skrbništvom i stvarnim okolišnim ograničenjima.

Koje institucije mogu ta načela utjeloviti u praksi?

Teorija prelazi u praksu kada se institucije preoblikuju tako da trajno zaštite vrijednosti, raspodijele ovlasti, mjere ono što je važno i kredit koriste kao sredstvo usmjeravanja, a ne kao pasivnu robu. Skrbničko vlasništvo ne samo da ima organizacijske prednosti, već i duboko moralno uporište te pokazuje kako kontrolu možemo trajno uskladiti s višom svrhom poduzeća umjesto s izvlačenjem vrijednosti za dioničare, tako da odstupanje od misije postane pravno otežano, a ne samo kulturno nepoželjno.

Zadružno upravljanje, Ostromin model upravljanja zajedničkim dobrima i skrbničko vlasništvo (Purpose Foundation i Melanie Rieback) nude iskušane obrasce smislenog sudjelovanja: oni na koje odluke utječu moraju imati stvaran glas i mehanizme provedbe, a ne samo konzultativni odnos s javnošću. Uključivanje lokalnih partnera u pronalaženje projekata, odobravanje kredita i nadzor stvara nužnu raznolikost potrebnu raspodijeljenoj financijskoj mreži da odgovori na različite stvarnosti vezane uz mjesto.

Institucije koje razumiju endogeni novac stvaranje kredita tretiraju kao izričitu polugu politike, a ne kao slučajan nusproizvod. To zahtijeva upravljačke strukture koje određuju tko odlučuje koje će se budućnosti financirati. Okviri mjerenja poput SDPI-ja i Matrice općeg dobra pretvaraju vrijednosti u operativna ograničenja, pa se raspodjela kapitala procjenjuje prema ekološkim i društvenim ishodima usporedno s bonitetnim pokazateljima.

Bioregionalizam i regenerativna ekonomska praksa mijenjaju prostornu razinu i ciljeve: banke usmjerene na bioregije zadržavaju novac u lokalnim zajednciama i koriste ga za financiraje lokalno ukorijenjenih opskrbnih lanaca te stambene, energetske i prehrambene sustave, umjesto lagano zamjenjive ekstrakcijske imovine na globalnim tržištima. Javni i filantropski kapital koji prvi preuzima gubitke, kombinirano financiranje i strpljivi katalitički ulagači mogu se povezati u javno-zajednička partnerstva (public-commons partnership) kako bi cijene ispod tržišnih te dugoročni i otporni projekti postali financijski održivi.

Zajedno, ti institucionalni elementi pokazuju jedan praktičan put od pogleda na svijet do bilance: pravno zaključavanje misije; višeslojno upravljanje koje povezuje lokalne inicijatore sa zajedničkom centraliziranom okosnicom; mjerenje učinka ugrađeno u kreditnu politiku; te financijske strukture koje koriste strpljivi kapital i javnu polugu kako bi endogeni novac preusmjerile od špekulacije prema regeneraciji.

Tablica 2 prikazuje tu arhitekturu kao skup slojeva od kojih svaki odgovara na zasebno pitanje, počevši od pogleda na svijet pa sve do mjerljivih ekoloških i društvenih ishoda.

Tablica 2. Slojevita arhitektura regenerativnog gospodarstva

Dvanaest intelektualnih tradicija, jedan koherentan sustav

Čitana odozgo prema dolje, ta tablica opisuje uzročni lanac: pogled na svijet oblikuje vrijednosti; vrijednosti određuju kome povjeravamo vlasništvo i upravljanje; upravljanje određuje što se mjeri; mjerenje oblikuje što se financira; financiranje oblikuje gospodarsku aktivnost; a gospodarska aktivnost naposljetku određuje ekološke, društvene i sistemske ishode.

Čitana odozdo prema gore, ona postaje dijagnostički lanac: svaki nezadovoljavajući ishod načelno možemo pratiti unatrag, preko raspodjele kapitala, stvaranja novca, mjerenja, upravljanja, vlasništva i vrijednosti, sve do temeljnog pogleda na svijet.

Nijedna ovdje razmotrena tradicija ne tvrdi da djeluje na svakome sloju. To nije njihova slabost, nego prirodna posljedica akademske specijalizacije - i upravo zato potrebna nam je institucija koja sve slojeve može istodobno operativno obuhvatiti.

Karika koja nedostaje

Svaki od prethodno opisanih pokreta prešutno pretpostavlja da će netko, negdje, financirati tranziciju koju zagovara. Pobornici regenerativne poljoprivrede pretpostavljaju da će regenerativnim poljoprivrednicima biti dostupan kredit. Zagovornici kružne proizvodnje pretpostavljaju da će kružni proizvođači biti prihvatljivi za financiranje. Pobornici zadružnog poduzetništva pretpostavljaju da će zadruge moći prikupiti kapital pod poštenim uvjetima. Vrlo malo tih pokreta izravno postavlja temeljnije pitanje: kako će bankarski sustav sustavno stvarati kredite za takve aktivnosti, umjesto za špekulacije nekretninama, trgovanje financijskom imovinom i infrastrukturu fosilnih goriva?

Tu dolazimo do uloge banaka kao kamena temeljca i srca financijskog sustava. Banke imaju jedinstvenu ulogu u upravljanju imovinom zajednice. Budući da imaju monopol nad čuvanjem financijske imovine, a istovremeno u trenutku odobravanja kredita stvaraju novu kupovnu moć, pitanje s kojim se društvo suočava više nije hoće li novac biti stvoren, nego u koju svrhu. Takvo preoblikovanje perspektive duboko mijenja raspravu: bankarstvo od pasivne usluge posredovanja pretvara u vjerojatno najsnažniji, a najmanje propitan mehanizam usmjeravanja kojim suvremeno gospodarstvo raspolaže.

Postojeći bankarski sustavi, kao što je prethodno opisano, taj mehanizam uglavnom usmjeravaju prema špekulacijama nekretninama, spajanjima i preuzimanjima, trgovanju financijskom imovinom, infrastrukturi fosilnih goriva i potrošačkom dugu. Samo manji dio sustavno podupire regenerativne lokalne gospodarske aktivnosti. Moj zaključak stoga nije da su nam potrebni bolji regenerativni projekti — mnogi već postoje i nedovoljno su financirani — nego da su nam potrebne institucije koje novac i ulaganja raspoređuju drukčije.

Dok sam obrađivao ovu građu, i sam sam si postavio pitanje: zašto nitko dosad nije sastavio upravo ovakvu sintezu? Nameće se nekoliko uvjerljivih razloga. Akademski poticaji nagrađuju specijalizaciju, a ne sintezu. Interdisciplinarni rad intelektualno je zahtjevan i često ga je teže objaviti u vodećim disciplinarnim časopisima nego nov doprinos unutar jednoga područja.

Svaki pokret, sasvim prirodno, vlastiti okvir nastoji smatrati središnjim. Ekonomija krafne naglašava ekološke i društvene granice, odrast materijalne tokove, ekonomija općeg dobra mjerenje, skrbničko vlasništvo upravljanje, stručnjaci za endogeni novac bankarstvo, ekonomisti kompleksnosti emergenciju, a kibernetičari povratne sprege i kontrolu. Svi su djelomično u pravu, ali nijedan okvir ne mora biti cijela priča.

Malobrojne su škole mišljenja imale pristup uvjerljivom institucionalnom okviru pogodnom za testiranje njihovih modela. Mnoge knjige objašnjavaju što je pogrešno i što bi se trebalo promijeniti, ali znatno ih manje operativno i detaljno opisuje kako bi trebala izgledati financijska institucija od temelja oblikovana prema tim načelima. Sistemski mislioci koji duboko razumiju upravljanje — kibernetiku, sistemsku dinamiku i znanost o kompleksnosti — povijesno su se razmjerno malo bavili pojedinostima vlasništva, bankarstva i raspodjele kapitala. Monetarni ekonomisti, s druge strane, razmjerno su se malo služili jezikom povratnih sprega, emergencije i nužne raznolikosti. Ta su se dva razgovora uglavnom mimoilazila.

Ovdje nam može pomoći analogija iz biologije. Zamislimo nekoliko znanstvenika od kojih svaki proučava jedan sustav ljudskog tijela: jedan živčani sustav, drugi krvotok, treći disanje, četvrti probavu, a peti genetiku. Svaki razvija izvrsnu i strogu teoriju svojega podsustava. Nijedna od tih teorija nije pogrešna. Ono što nedostaje, sve dok to netko izričito ne kaže, jest uvid da svi opisuju jedan organizam.

Takva tvrdnja ne poništava nijednu specijaliziranu znanost. Ona otkriva njihove međusobne odnose i omogućuje postavljanje pitanja — o zdravlju, bolesti i otpornosti — na koja nijedna teorija pojedinog podsustava ne može samostalno odgovoriti. Moja je tvrdnja o regenerativnoj ekonomiji upravo takve vrste: različite prethodno razmotrene škole nisu konkurentske paradigme, nego komplementarni opisi različitih dimenzija jedinstvenoga društveno-ekonomskog sustava. Ono što je nedostajalo jest organizam — institucije — unutar kojega svi ti podsustavi djeluju zajedno.

Ne mislim da takve institucije moraju ostati hipotetske. U sljedećem ću tekstu predstaviti dio posla u koji sam uključen i čiji je cilj operacionalizirati jednu takvu instituciju: potpuno regulirani bankarski subjekt na europskoj razini - najreguliranijem financijskom tržištu na svijetu, sposoban početi preusmjeravati financijski potencijal tržišta od 500 milijuna ljudi prema novim ekonomskim ishodima i sva prethodno opisana znanja objediniti u mehanizmu koji će davati ritam nužnoj gospodarskoj tranziciji.

Za one koji ne žele čekati sljedeći tekst, dodatne informacije dostupne su na mrežnim stranicama Echoes Holding Società Benefit.

Napomena o prijevodu teksta

Tekst je nastao korištenjem umjetne inteligencije za prijevod originalnog teksta na engleskom jeziku dostupnog ovdje.