Zašto komercijalne banke ne financiraju priuštivo stanovanje?
Goran Jeras
Što zapravo znače ponderi rizika od 150 %, 100 %, 50 % i 0 % i zašto je važno koristi li banka standardizirani pristup ili interne modele rizika? Goran Jeras objašnjava bankarska pravila koja stoje iza problema financiranja stambenih zadruga i predlaže kako ih promijeniti.
Razumijevanje bankarskih pravila koja stoje iza problema
Što zapravo znače ponderi rizika od 150 %, 100 %, 50 % i 0 %? I zašto je važno koristi li banka standardizirani pristup ili interne modele rizika?
Na radionici Europske komisije o financiranju zadružnog stanovanja, održanoj 5. studenoga u Bruxellesu, vodili smo vrlo zanimljivu raspravu o bankarskim propisima koja je vjerojatno zvučala prilično komplicirano svakome tko nije radio u bankarstvu. Guillaume Olivier iz Europskog nadzornog tijela za bankarstvo (EBA) objasnio je kako banke moraju izračunavati rizike financiranja stambenih projekata. To je potaknulo živu raspravu između Erola Rize, Bernda Riesslanda i mene o tome prepoznaju li ti propisi na odgovarajući način posebnosti neprofitnih stambenih zadruga.
Raspravljali smo o ponderima rizika od 150 %, 100 %, 50 %, pa čak i 0 %.
No što zapravo znače ti postoci? Znači li 150 % da banka očekuje izgubiti više novca nego što posudi? Znači li ponder rizika od 0 % da rizika uopće nema?
Nimalo. Razumijevanje tih brojeva prilično je važno, jer oni utječu na to što su banke spremne financirati, koliko mogu posuditi i, potencijalno, koliko će njihovi krediti biti skupi. Zato ću to pokušati objasniti bez očekivanja da svi imaju diplomu iz financija, ili, kako bi rekli neki moji kolege, tako da to razumiju čak i ekonomisti nobelovci. :)
Prvo, zašto bankama treba kapital?
Kad vam banka posudi 100.000 €, preuzima rizik da joj novac nećete vratiti. Od banaka se očekuje da taj rizik procijene prije odobravanja kredita. No i uz najbolju procjenu neki zajmoprimci neće vraćati dug. Zato bankama treba vlastiti kapital: novac koji su uložili dioničari i koji se akumulira kroz zadržanu dobit, zajedno s drugim priznatim instrumentima kapitala. Kapital služi kao financijski zaštitni sloj koji može apsorbirati gubitke, a da banka pritom odmah ne postane nesolventna.
Važno je razumjeti da kapital nije isto što i novac koji banka posuđuje, niti se mora čuvati kao gotovina u trezoru. To je financijska zaštita koja stoji iza poslovanja banke.
Nakon globalne financijske krize 2008. bankarski su propisi znatno pooštreni kako bi banke održavale dovoljno kapitala u odnosu na rizike koje preuzimaju. Međunarodna pravila poznata su kao Basel III, a u Europskoj uniji provode se prije svega kroz Uredbu o kapitalnim zahtjevima (CRR) i Direktivu o kapitalnim zahtjevima (CRD). Jedno od njihovih ključnih načela prilično je razumno: banka koja preuzima veći rizik treba imati više kapitala za apsorpciju mogućih gubitaka.
Tko odlučuje o tim bankarskim propisima?
Prije nego što krenemo u izračune rizika, trebamo razjasniti tko donosi pravila. Zahtjevi se često pripisuju Baselu III, Europskom nadzornom tijelu za bankarstvo ili Europskoj središnjoj banci, ali to nije isto: Basel III je okvir, dok su EBA i ESB institucije s različitim ulogama. Posebno je zanimljivo da tijelo koje razvija međunarodne bankarske standarde nema ovlast nametnuti ih bankama.
Sve je počelo u Baselu u Švicarskoj 1974. godine, kada su guverneri središnjih banaka i bankovni supervizori najvećih gospodarstava osnovali Baselski odbor za nadzor banaka (BCBS). Danas taj odbor okuplja središnje banke i bankovne supervizore iz 28 jurisdikcija, a njegovo je tajništvo smješteno u Banci za međunarodne namire (BIS) u Baselu.
Osnovna je ideja da je bankarstvo postalo međunarodno, pa nema mnogo smisla da banke koje posluju globalno podliježu potpuno različitim regulatornim standardima. Baselski odbor zato razvija međunarodno dogovorene standarde za kapitalne zahtjeve, likvidnost, procjenu rizika i druge važne aspekte bankarstva. Okvir se razvijao kroz Basel I, Basel II i Basel III.
Basel III nastao je kao odgovor na financijsku krizu 2008., a glavne reforme nakon krize dovršene su 2017.
No tu dolazi zanimljiv detalj:
Baselski odbor ne može bankama izravno nametnuti pravno obvezujuće propise.
On nije svjetski bankovni regulator, niti ima ovlast izdavati bankovne licence ili nadzirati pojedine banke. Njegove standarde dogovaraju predstavnici jurisdikcija koje u njemu sudjeluju, a važne odluke potvrđuje njegovo nadzorno tijelo, Skupina guvernera središnjih banaka i čelnika nadzornih tijela (GHOS). Te se jurisdikcije zatim obvezuju provesti standarde kroz vlastite pravne sustave.
Dakle, Basel daje međunarodno dogovoreni okvir, ali pravne obveze nastaju tek kad države ili institucije poput Europske unije te standarde ugrade u zakonodavstvo.
Kako Basel postaje europsko pravo
U Europskoj uniji postupak je razmjerno jednostavan. Europska komisija priprema zakonodavne prijedloge kojima se međunarodni standardi provode u regulatornom okviru EU-a. O tim se prijedlozima raspravlja i pregovara, a na kraju ih donose Europski parlament i Vijeće Europske unije. Vijeće predstavlja vlade država članica, dok Parlament izravno biraju građani EU-a.
Zakonodavstvo se provodi prije svega kroz dva instrumenta:
Uredba o kapitalnim zahtjevima (CRR): sadrži izravno primjenjiva pravila za banke, uključujući kapitalne zahtjeve i izračun rizikom ponderirane imovine.
Direktiva o kapitalnim zahtjevima (CRD): utvrđuje zahtjeve koje države članice moraju provesti kroz nacionalno zakonodavstvo, uključujući važne odredbe o bankovnom nadzoru i upravljanju.
Najnovije velike izmjene poznate su kao CRR3 i CRD6.
Ta je razlika važna jer Europska unija ne prepisuje baselske standarde doslovno. Komisija predlaže kako ih ugraditi u europsko zakonodavstvo, a Parlament i Vijeće pregovaraju i odlučuju o pravnom okviru. Pritom mogu uvesti posebne europske odredbe, prijelazna rješenja i druge prilagodbe, vodeći računa o međunarodnim obvezama i cilju održavanja usporedivih bankarskih standarda.
Stoga, ako zaključimo da bi određene standardizirane pondere rizika trebalo promijeniti, to je u konačnici pitanje europskog zakonodavstva, a ne nešto o čemu EBA ili ESB mogu jednostavno samostalno odlučiti.
A što radi Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo?
Tu na scenu stupa EBA. Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo odgovorno je za promicanje ujednačene bankovne regulative i nadzora u cijelom EU-u.
Ono pomaže razvijati ono što se obično naziva jedinstvenim europskim pravilnikom (Single Rulebook).
Na primjer, CRR može propisati opći regulatorni zahtjev, a određene tehničke pojedinosti ostaviti za naknadno uređenje. EBA tada može izraditi regulatorne tehničke standarde (RTS) i provedbene tehničke standarde (ITS) u okviru ovlasti koje joj daje zakonodavstvo EU-a. Ti se tehnički standardi podnose Europskoj komisiji, koja ih donosi u odgovarajućem pravnom postupku. EBA objavljuje i smjernice i preporuke koje objašnjavaju kako propise treba tumačiti ili primjenjivati. One nisu isto što i izravno primjenjivo zakonodavstvo. Smjernice EBA-e djeluju po načelu "postupi ili objasni": od nadležnih nadzornih tijela očekuje se da ulože sve napore da ih se pridržavaju, a ako to ne čine, moraju objasniti zašto.
Ključna je razlika u tome što EBA pomaže razvijati tehnička pravila i promiče njihovu ujednačenu primjenu, ali ne može samostalno promijeniti ponder rizika utvrđen u CRR-u. Na primjer, ako članak 126.a propisuje ponder rizika od 150 % ili 100 % pod određenim uvjetima, EBA može u okviru svojih ovlasti pojasniti kako te zahtjeve treba primjenjivati.
Ne može jednostavno odlučiti da sve neprofitne stambene zadruge umjesto toga dobiju ponder rizika od 50 %. Za to bi bila potrebna odgovarajuća izmjena pravnog okvira.
I konačno, tko nadzire banke?
Nakon što se pravila donesu, netko se mora pobrinuti da ih banke poštuju. U bankovnoj uniji europodručja to je organizirano kroz jedinstveni nadzorni mehanizam (SSM). Europska središnja banka (ESB) izravno nadzire značajne banke, surađujući s nacionalnim nadzornim tijelima. Manje banke, poznate kao manje značajne institucije, u pravilu izravno nadziru nacionalna tijela, pod nadzorom ESB-a. Tako bi, na primjer, obična manja banka osnovana u Litvi u svakodnevnom bonitetnom nadzoru u pravilu surađivala s Bankom Litve, unutar okvira SSM-a.
Ipak, ESB zadržava važne ovlasti za sve kreditne institucije unutar SSM-a, uključujući konačne odluke o izdavanju bankovnog odobrenja za rad. Zahtjevi se podnose preko nacionalnog tijela. Supervizori provjeravaju ispunjavaju li banke kapitalne zahtjeve i zahtjeve likvidnosti, imaju li odgovarajuće sustave upravljanja rizicima i primjereno korporativno upravljanje. Procjenjuju i rizike koje standardizirani izračuni ne obuhvaćaju u potpunosti.
To se odvija kroz postupak nadzorne provjere i ocjene (SREP).
Tu nailazimo na još jednu važnu razliku. Opći minimalni zahtjevi propisani regulativom obično se nazivaju prvim stupom (Pillar 1). Kroz nadzornu provjeru tijela mogu odrediti dodatne kapitalne zahtjeve za pojedinu banku i druge mjere, što se općenito naziva drugim stupom (Pillar 2). Dakle, čak i ako dvije banke imaju jednaku rizikom ponderiranu imovinu, njihovi ukupni regulatorni kapitalni zahtjevi mogu se razlikovati jer supervizori različito ocjenjuju njihov ukupni profil rizičnosti.
Tko što radi, u praksi?
Cijeli se postupak može razmjerno jednostavno sažeti:
| Institucija | Nadležnost |
|---|---|
| Baselski odbor | Razvija međunarodne bankarske standarde |
| Europska komisija | Predlaže zakonodavstvo EU-a i donosi određena tehnička pravila |
| Europski parlament i Vijeće | Donose bankarsko zakonodavstvo EU-a |
| Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo (EBA) | Razvija tehničke standarde i smjernice; ujednačena regulativa |
| Europska središnja banka (ESB) | Izravno nadzire značajne banke i nadgleda SSM |
| Nacionalna nadzorna tijela | Izravno nadziru manje banke |
Postoje, naravno, i druge institucije i postupci, uključujući nacionalne zakonodavce i tijela za sanaciju banaka. No ovo je osnovna struktura važna za našu raspravu. I ona nam govori nešto važno o tome kako pristupiti regulatornoj reformi.
Ako želimo bolju provedbu postojećih pravila, trebamo surađivati s EBA-om i bankovnim supervizorima.
Ako želimo drukčije standardizirane pondere rizika, možda se trebamo obratiti Europskoj komisiji, Parlamentu i Vijeću.
A ako želimo bolje informacije o stvarnim rizicima zadružnog stanovanja, potrebna nam je suradnja stambenih organizacija, banaka, istraživača i regulatora. Drugim riječima, ne postoji jedna institucija koja može sve riješiti.
Postoji li demokratski deficit u bankarskoj regulativi?
Ovdje se otvara još jedno zanimljivo pitanje koje nadilazi tehničke izračune. Tko odlučuje koliko je neka vrsta ulaganja rizična?
Baselski odbor čine guverneri središnjih banaka i financijski supervizori, a ne izravno izabrani predstavnici. Njegove odluke nisu pravno obvezujuće, ali daju međunarodne standarde koje vlade zatim provode. U EU-u ti standardi na kraju postaju zakonodavstvo kroz Europski parlament i Vijeće, pa demokratske institucije svakako sudjeluju. Ipak, dok prijedlog propisa stigne do Parlamenta, mnoge su njegove temeljne pretpostavke već dogovorene na međunarodnoj razini.
Postoji i još jedan problem.
Središnje banke namjerno su neovisne o političkim vlastima. Članak 130. Ugovora o funkcioniranju Europske unije izričito štiti tu neovisnost. Uobičajeni argumenti u prilog neovisnosti kažu da ne bi bilo dobro da političari nalažu supervizorima da zanemaruju rizike ili potiču banke da financiraju neodržive projekte radi kratkoročne političke koristi.
No taj argument ima dvije strane medalje. Neovisnost otvara i važno pitanje demokratske odgovornosti. Neovisnost o izabranim vladama ne znači i neovisnost o financijskim interesima. Institucija može biti formalno autonomna, a istodobno strukturno ovisna o financijskom sustavu koji bi trebala regulirati i zato sklona njegovu očuvanju. Očuvanje postojećih kanala kroz koje politika djeluje može se zamijeniti s očuvanjem jedinog mogućeg načina osiguravanja financijske stabilnosti. To je zaključak o ustroju institucija, a ne optužba da pojedini dužnosnici svjesno postupaju nečasno; oni samo nastavljaju ustaljene obrasce, često u dobroj vjeri. Zato kritika treba biti usmjerena na funkcioniranje samog sustava, jer zamjena dužnosnika to ne bi nužno riješila.
Kad tehničke odluke o bankarskim rizicima imaju znatne posljedice za priuštivost stanovanja, zaposlenost, ulaganja u okoliš, razinu nejednakosti i lokalni gospodarski razvoj, ne bi li i te šire posljedice trebale biti predmet demokratske rasprave?
Uzmimo jednostavnu činjenicu da financiranje različitih vrsta ulaganja može zahtijevati drastično različite iznose regulatornog kapitala. Ti zahtjevi utječu na to što su banke spremne financirati i po kojoj cijeni. Naravno, izračuni se trebaju temeljiti na stvarnim financijskim rizicima, a ne na političkim preferencijama. No modeli rizika nisu prirodni zakoni. Razvijaju se na temelju podataka, pretpostavki i metodologija koje mogu biti nepotpune ili slabo prilagođene ekonomskim modelima za čiju procjenu izvorno nisu osmišljene. A ako ti modeli sustavno stavljaju u nepovoljan položaj određene oblike gospodarski produktivnih ulaganja, to postaje više od tehničkog problema.
Ne mislim da je rješenje u slabljenju neovisnosti bankovnih supervizora. Upravo suprotno: potreban nam je stručan i neovisan nadzor.
No potreban nam je i snažniji demokratski nadzor nad pretpostavkama na kojima počivaju pravila, njihovim ekonomskim posljedicama i institucijama odgovornima za njihov razvoj. Neovisan nadzor treba štititi društvo od financijskih rizika, ali to ne bi trebalo značiti da način na koji naš financijski sustav raspoređuje resurse postaje pitanje rezervirano isključivo za tehničke stručnjake. Jer, u konačnici, financijska regulativa ne određuje samo kako banke posluju. Ona utječe i na to kakvo ćemo gospodarstvo izgraditi.
Što je ponder rizika?
Zanimljiv je dio kako se taj rizik izračunava.
Prema pravilima EU-a banke moraju održavati minimalni ukupni regulatorni kapital u iznosu od 8 % svoje rizikom ponderirane imovine. To je samo osnovni zahtjev; primjenjuju se i dodatni kapitalni zahtjevi i zaštitni slojevi. Rizikom ponderirana imovina izračunava se tako da se izloženosti, poput kredita, pomnože regulatornim ponderima rizika.
Zamislimo da banka odobri kredit od 10 milijuna € za stambeni projekt.
Ovisno o tome kako je taj kredit razvrstan i koja se regulatorna metoda primjenjuje, mogao bi dobiti različite pondere rizika.
Uz osnovni kapitalni zahtjev od 8 % brojke bi izgledale ovako:
| Ponder rizika | Rizikom ponderirana imovina | Minimalni kapital za tu izloženost |
|---|---|---|
| 150 % | 15 milijuna € | 1.200.000 € |
| 100 % | 10 milijuna € | 800.000 € |
| 50 % | 5 milijuna € | 400.000 € |
| 0 % | 0 € | 0 € |
To su ilustrativni izračuni za različite regulatorne tretmane, a ne četiri mogućnosti između kojih banka može slobodno birati za isti kredit. Također, nula u posljednjem retku ne znači da banka može poslovati bez kapitala. I dalje vrijede drugi zahtjevi u pogledu kapitala, financijske poluge i likvidnosti.
No razlika se odmah vidi.
Za izloženost od 10 milijuna € s ponderom rizika od 150 % u ovom je izračunu potrebno tri puta više kapitala nego za izloženost s ponderom od 50 %.
A za većinu banaka kapital nije besplatan. Ulagači u banku očekuju povrat, a zadržavanje dobiti radi jačanja kapitala znači da se taj novac ne može isplatiti niti upotrijebiti za druge aktivnosti. To utječe na ekonomiku kreditiranja.
Na primjer, zamislimo da banci za određeni kredit treba 400.000 € manje kapitala i da koristi ilustrativni godišnji cilj povrata na kapital od 10 %. To znači razliku od 40.000 € godišnje u njezinu izračunu povrata na kapital. Za kredit od 10 milijuna € to odgovara 0,4 postotna boda godišnje.
To ne znači da će banka automatski sniziti kamatnu stopu za 0,4 postotna boda. Cijena ovisi i o troškovima izvora financiranja, očekivanim gubicima, operativnim troškovima, konkurenciji i mnogim drugim čimbenicima. Ali objašnjava zašto su kapitalni zahtjevi važni i zašto točna procjena rizika može napraviti stvarnu razliku.
Tko određuje ponder rizika?
Ovdje dolazimo do razlike između dvaju pristupa o kojima se raspravljalo u Bruxellesu. Banke za izračun kapitalnih zahtjeva za kreditni rizik u pravilu imaju na raspolaganju dvije regulatorne metode.
Prva je standardizirani pristup.
U tom pristupu regulatorni okvir definira kategorije izloženosti i način izračuna njihovih pondera rizika. Banka utvrđuje koju vrstu zajmoprimca financira, o kakvom je kreditu riječ, postoji li kolateral, kolika je vrijednost tog kolaterala i koji su drugi relevantni uvjeti. Zatim primjenjuje standardizirana pravila. Na primjer, prema članku 126.a CRR-a krediti za stjecanje zemljišta, razvoj i gradnju (obično se nazivaju ADC izloženostima) u pravilu dobivaju ponder rizika od 150 %.
Za kvalificirane projekte stambene izgradnje taj se ponder može smanjiti na 100 % ako su ispunjeni određeni uvjeti. Pravila sadrže i odredbe važne za javno i neprofitno stanovanje. Zato ne bi bilo točno reći da propisi potpuno zanemaruju stambene zadruge. Ipak, standardizirani pristup neizbježno pojednostavljuje stvarnost.
I tu dolazim do točke koju sam istaknuo u raspravi. Zamislimo primjer dvaju stambenih projekata.
Prvi je komercijalni projekt u kojem će se stanovi prodavati po cijenama koje tržište može podnijeti. Investitor ovisi o budućoj potražnji i kupovnoj moći kupaca. Drugi je neprofitna stambena zadruga s predanim članovima, dugoročno priuštivim najamninama, listom čekanja i organizacijskom strukturom osmišljenom da spriječi špekulaciju.
Oba projekta nose rizike gradnje. No suočavaju se s potpuno različitim tržišnim rizicima, rizicima popunjenosti, otplate i dugoročnog poslovanja. Unatoč tome, standardizirane regulatorne kategorije možda neće u potpunosti razlikovati te značajke, čak ni kad bitno utječu na kreditni rizik. U ovom je primjeru regulatorni model manje sofisticiran od ekonomske stvarnosti koju bi trebao procjenjivati.
Alternativa: modeli zasnovani na internim rejting-sustavima
Drugi se pristup naziva pristupom zasnovanim na internim rejting-sustavima (IRB). On bankama, uz odobrenje supervizora, omogućuje da vlastitim statističkim modelima rizika izračunavaju ključne parametre koji ulaze u regulatorne kapitalne zahtjeve. Umjesto da se oslanja isključivo na unaprijed definirane kategorije, banka može procjenjivati rizike na temelju vlastitih podataka, iskustva i odobrene metodologije. Za kreditni rizik posebno su važna tri pojma.
Vjerojatnost nastanka statusa neispunjavanja obveza (PD): koliko je vjerojatno da zajmoprimac neće vraćati dug, obično mjereno u razdoblju od jedne godine?
Gubitak zbog nastanka statusa neispunjavanja obveza (LGD): ako zajmoprimac prestane vraćati dug, koliki će dio gubitka banka snositi nakon svih postupaka naplate?
Izloženost u trenutku nastanka statusa neispunjavanja obveza (EAD): koliko će novca ostati za naplatu u trenutku kad zajmoprimac prestane vraćati dug?
Ti parametri, zajedno s drugim regulatornim ulaznim podacima i nadzornim formulama, pomažu odrediti kapitalne zahtjeve. Postoje različiti oblici IRB pristupa i banke ne moraju nužno same procjenjivati svaki parametar. No glavna je ideja da odobreni interni model može dati detaljniju procjenu od standardiziranih kategorija.
Zamislimo stambenu zadrugu koja desetljećima uspješno posluje, gotovo nema praznih stanova, održava znatne pričuve i ima potporni sustav koji može intervenirati prije nego što financijske poteškoće prerastu u neispunjavanje obveza. Dovoljno sofisticiran model rizika mogao bi prepoznati da te značajke utječu na vjerojatnost i moguće posljedice neispunjavanja obveza. To je u biti ono što je Bernd Riessland opisao iz austrijskog iskustva: interne pristupe koje su odobrili supervizori i koji pod određenim uvjetima mogu dovesti do pondera rizika od oko 50 %.
Bio je to posebno zanimljiv doprinos raspravi. No onda dolazimo do sljedećeg pitanja.
Ako interni modeli mogu točnije prepoznati rizik, zašto ih ne koriste sve banke?
Razvoj internog modela iznimno je složen zadatak koji zahtijeva mnogo podataka i ovisi o informatičkoj podršci
Tu sam mogao pridonijeti vlastitim profesionalnim iskustvom. Prije rada sa zadrugama i u etičkim financijama radio sam na upravljanju rizicima i bankarskim procesima, uključujući razvoj sofisticiranih sustava za procjenu rizika. I mogu vas uvjeriti da je razvoj internog modela koji banka može koristiti za izračun regulatornog kapitala posve drukčiji pothvat od izrade običnog financijskog modela. Banci su najprije potrebni dovoljni povijesni podaci o njezinim kreditima.
Ne samo podaci o kreditima koji su uredno otplaćivani, nego i o neispunjavanju obveza, naplati, gubicima, vrijednostima kolaterala i promjenama gospodarskih uvjeta. Potrebni su joj pouzdani podaci za dovoljno dugo razdoblje, odgovarajuće statističke metodologije i dokazi da su podaci reprezentativni za portfelj koji se modelira.
Zatim su joj potrebni stručnjaci koji mogu razviti i kalibrirati modele. Potrebna joj je informatička infrastruktura i upravljanje podacima kako bi modeli koristili točne i dosljedne informacije. Potrebni su i neovisna validacija, interna revizija, dokumentirani procesi, testiranje u različitim gospodarskim uvjetima i postupci koji osiguravaju da modeli stvarno utječu na kreditne odluke i upravljanje rizicima.
A ni to nije dovoljno, nego je tek početak.
Model mora dobiti odobrenje nadležnog bankovnog supervizora prije nego što se može koristiti za izračun regulatornih kapitalnih zahtjeva.
Za značajne banke europodručja u tome sudjeluje ESB; manje institucije u pravilu izravno nadziru njihove nacionalne središnje banke. Ni nakon odobrenja posao ne prestaje.
Modeli se moraju pratiti, validirati, ažurirati i, kad je potrebno, supervizori ih moraju ponovno ocijeniti. Značajne promjene mogu zahtijevati novo odobrenje.
Dakle, ovdje nije riječ o jednokratnoj analizi podataka ili informatičkom projektu. Riječ je o trajnom organizacijskom kapacitetu koji uključuje stručnjake za rizike, statističare, programere, validatore, revizore, upravu i regulatore.
To je iznimno skupo. A trošak se ne smanjuje razmjerno veličini banke. Banka s 100 milijardi € kredita možda može rasporediti trošak te infrastrukture na velik portfelj. Mala etička banka koja financira nekoliko desetaka ili možda stotinu stambenih zadruga to ne može.
Postoji i problem podataka. Ako vaša banka financira razmjerno malen broj projekata zadružnog stanovanja, a vrlo je malo njih ikad prestalo vraćati dug, kako izgraditi statistički pouzdan model koji procjenjuje vjerojatnost neispunjavanja obveza? Paradoksalno, portfelj s vrlo malo slučajeva neispunjavanja obveza može biti teško modelirati upravo zato što je takvih zabilježenih slučajeva tako malo.
Možda vjerujete da su zajmoprimci vrlo sigurni i možda ste u pravu. No dokazati to prema statističkim i nadzornim standardima koji se traže za izračun regulatornog kapitala posve je druga stvar.
Mala banka može imati izvrsne kreditne analitičare, a ipak ne moći opravdati trošak odobrenog internog rejting-modela.
Važno je da banke koje koriste standardizirani pristup mogu i trebaju razvijati vlastite interne metode procjene rizika za odobravanje kredita i određivanje njihove cijene. One samo ne mogu tim procjenama automatski zamijeniti regulatorni izračun kapitalnih zahtjeva. Ta se razlika često pogrešno shvaća.
Postoji još jedna komplikacija: donja granica rezultata (output floor)
Regulatori su svjesni i toga da interni modeli nisu uvijek bolji. Različite banke mogu razviti različite modele i za slične izloženosti dobiti bitno različite kapitalne zahtjeve. Loše osmišljen ili pretjerano optimističan model mogao bi podcijeniti rizik.
To je jedan od razloga zašto je Basel III uveo takozvanu donju granicu rezultata (output floor). Kad se u potpunosti primijeni, negdje iduće godine, ona će spriječiti da ukupna rizikom ponderirana imovina izračunana internim modelima padne ispod 72,5 % odgovarajućeg izračuna prema standardiziranim pristupima. EU/ESB postupno uvodi taj zahtjev prema CRR3, pri čemu se kalibracija od 72,5 % dostiže 2030., uz dodatna prijelazna rješenja.
Važno je da je riječ o izračunu na odgovarajućoj ukupnoj razini banke, a ne o pravilu prema kojem svaki pojedini kredit mora imati ponder rizika od najmanje 72,5 % svojeg standardiziranog pondera.
Logika iza toga je razumljiva, ali ne nužno i ispravna. Regulatori ne žele da banke smanjuju kapitalne zahtjeve samo izradom sve optimističnijih statističkih modela. Međutim, to smanjuje i mogućnost banaka koje dobro razumiju i poznaju određene sektore da to znanje pretoče u točne izračune pondera rizika i iskoriste ga kao poslovnu prednost u financiranju tih sektora. To će u osnovi dovesti do ujednačavanja bankarskih modela, što će imati golem utjecaj na njihovu sposobnost financiranja inovativnih i nestandardnih poslovnih modela. Posljedično, to povećava važnost toga da standardizirani pristup postane fleksibilniji i točniji.
Ako standardizirana pravila sustavno precjenjuju neku vrstu rizika, to će pogoditi i banke sa sofisticiranim internim modelima.
Zašto je to posebno važno za priuštivo stanovanje
Vratimo se našim stambenim zadrugama.
Pretpostavimo da posebna vlasnička struktura, stabilno članstvo, priuštive najamnine, zajedničko upravljanje i potporni mehanizmi stvarno smanjuju financijske rizike tih projekata. Ako se ti učinci mogu ispravno prepoznati samo skupim internim modelima, stvaramo zanimljivu situaciju.
Velike banke možda imaju resurse za razvoj sofisticiranih modela i mogu imati koristi od točnije procjene rizika. Manje etičke i zadružne banke, koje su često posebno zainteresirane za financiranje takvih projekata, suočavaju se s mnogo višim relativnim troškom.
Stoga postoji opravdana zabrinutost prepoznaje li sustav dovoljno stvarne značajke netržišnog stanovanja i je li to podjednako dostupno različitim vrstama banaka. Zato moj argument u Bruxellesu nije bio jednostavno da bi zadruge trebale dobiti povlašteni tretman zato što stvaraju društvenu vrijednost.
Moj je argument da bi financijska regulativa trebala moći prepoznati stvarne razlike u financijskom riziku, a da pritom ne zahtijeva od svake manje banke da razvije sofisticiran odjel za regulatorno modeliranje. Osim toga, postoji mnogo dokaza da stvaranje društvene vrijednosti općenito smanjuje rizike u mnogim pogledima, ali ta činjenica još nije ugrađena u bonitetna pravila za banke, što je značajna slijepa točka cijelog regulatornog okvira.
U standardiziranom modelu mora postojati prostor da se, ako dokazi pokažu da su neke zadružne strukture manje rizične, to znanje ugradi u bolje kalibriran standardizirani okvir rizika.
Postoji i drugi način smanjenja regulatornog rizika banke
Jedna od posebno važnih poruka s radionice jest da austrijski pristup nije jedina mogućnost. U Nizozemskoj, na primjer, kvalificirani krediti pružateljima socijalnog stanovanja za koje jamči sustav WSW mogu dobiti regulatorni ponder rizika od 0 %. To ne znači da su temeljni stambeni projekti nekim čudom postali potpuno bez rizika. Znači da zakonom priznato jamstvo mijenja rizik koji snosi zajmodavac.
Finska ima slične primjere povoljnog regulatornog tretmana kroz svoju infrastrukturu za financiranje općina.
LIST Amsterdam predstavio je zanimljiv prijedlog Europske stambene platforme koja bi takve pristupe mogla proširiti kroz zajedničku financijsku infrastrukturu, javna jamstva i udruživanje rizika. Naravno, predloženo jamstvo ne kvalificira se automatski za niži ponder rizika. Struktura mora ispunjavati odgovarajuće regulatorne zahtjeve.
Ipak, to otvara još jednu zanimljivu mogućnost. Umjesto da očekujemo da svaki zadružni projekt ili svaka mala banka sve te probleme rješava sama, mogli bismo razviti zajedničku financijsku infrastrukturu koja pomaže upravljati rizicima za cijeli sektor, a to je vjerojatno jednako važno kao i poboljšanje samih regulatornih pravila.
Znači li to da su zadruge uvijek sigurniji zajmoprimci?
Ne kad se gleda pojedinačno. Zadrugom se može loše upravljati. Može se previše zadužiti, podcijeniti troškove održavanja ili naići na ozbiljne probleme u gradnji. Istodobno, komercijalni investitor može imati izvrsne kontrole rizika i vrlo sigurne aranžmane financiranja.
Međutim, na razini sustava neprofitne su zadruge zbog svojeg nešpekulativnog, dugoročnog karaktera manje izložene cijelom nizu rizika koji su uobičajeni za komercijalne investitore. Ljudi će priuštivu najamninu moći plaćati mnogo dulje nego klasične tržišne najamnine, a potražnja za priuštivim stanovanjem po svojoj je prirodi mnogo stabilnija od potražnje za nekretninama po tržišnim cijenama. To je jasno smanjenje financijskog rizika i bonitetna bi ga regulativa trebala tako i prepoznati.
Osim toga, niže najamnine obiteljima ostavljaju više raspoloživog novca, što povećava njihovu otpornost i doprinos drugim sektorima gospodarstva te dodatno smanjuje sistemske rizike povezane s financijalizacijom stanovanja.
Što onda trebamo učiniti?
Vjerujem da vrijedi usporedno raditi na dvije stvari.
Prvo, trebamo početi prikupljati usporedive podatke o stvarnim financijskim rezultatima neprofitnih stambenih zadruga diljem Europe. Moramo razumjeti njihove stope neispunjavanja obveza, financijske pričuve, popunjenost, naplatu i ulogu zajedničkih potpornih mehanizama. Moramo dokazati da podaci pokazuju sustavno različite rizike, a zatim ispitati mogu li se te razlike ugraditi u standardizirani regulatorni tretman.
Drugo, potrebna nam je snažnija financijska infrastruktura: uzajamna jamstva, javna kreditna poboljšanja, agregatori i specijalizirani zajmodavci koji mogu okupiti manje stambene projekte.
To je važno i za naš rad na Europskoj etičkoj banci. Pokušavamo izgraditi bankovnu instituciju koja razumije sektore i ekonomske modele koje konvencionalne financije često slabo opslužuju, a razvili smo i skup alata kojima to razumijevanje možemo pretočiti u provjerljive statističke modele, što omogućuje bolje izračune rizika i pondera rizika. No i banka osmišljena upravo za tu svrhu mora poslovati unutar bankarske regulative. Upravo je zato toliko važno poboljšati i propise i institucionalnu infrastrukturu.
I to me vraća na raspravu u Bruxellesu.
Razumijem zašto regulatori inzistiraju na tome da se kapitalni zahtjevi temelje na riziku. Svakako ne želimo novu financijsku krizu koju bi izazvale banke podcjenjujući rizike koje preuzimaju. No mislim da se trebamo pitati i jesu li naše postojeće metode dovoljno dobre u prepoznavanju novih ili manje konvencionalnih ekonomskih modela.
Jer postoji važna razlika između toga da je projekt rizičan i toga da naš financijski sustav ne zna procijeniti njegove rizike.
Ako ne možemo napraviti tu razliku, riskiramo isključiti posve održiva ulaganja samo zato što se ne uklapaju lako u kategorije koje smo naslijedili. A to nije problem samo za stambene zadruge, nego mnogo širi problem za niz sektora: od poljoprivrede, energetike, fosilnih goriva i proizvodnje do umjetne inteligencije.
U konačnici, to je problem o tome kakvo gospodarstvo želimo financirati, kakav društveni ugovor gradimo da bismo takvo gospodarstvo ostvarili i kakav uključiv demokratski proces može odlučiti kako raspodijeliti teret troškova potrebnih za njegov razvoj.
Napomena o prijevodu teksta
Tekst je nastao korištenjem umjetne inteligencije za prijevod originalnog teksta na engleskom jeziku dostupnog ovdje.